povijest
Prvi pisani dokument
Prvi pisani dokument o dalmatinskom bušaku nalazi se u izvještaju splitskog okruga iz 1822. godine kojeg je sastavio okružni poglavar Enrico Reha. Piše da su narodni konji bijedne rase, mjere dvanaest kvarti, rasplođuju se u krdu, potkivaju se na turski način, slabo se timare i žive većinom na pašnjaku bez zaklona. Konji služe isključivo za prijevoz robe i tereta i eventualno za jahanje, stoga na sebi prilikom rada imaju takozvane samare.
Konji služe isključivo za prijevoz robe i tereta i eventualno za jahanje, stoga na sebi prilikom rada imaju takozvane samare. U Izvješću o radu Zemaljske gospodarstvene Uprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije za razdoblje 1896.-1905., prof. dr. Oton Frangeš u poglavlju o konjogojstvu piše o malenim konjima visine od 110 cm do 140 cm u grebenu te ih naziva konjima niskog rasta, donosno ponijima.
U sljedećem stoljeću BABIĆ (1939) navodi da su konji bili značajni za prijevoz grožđa, maslina i žita u primorskim selima na kopnu i otocima koja su raspolagala s više obradive zemlje. U Zelenoj knjizi izvornih pasmina hrvatske (BARAĆ i sur., 2011) o dalmatinskom bušacima navodi se: „Svi koji se konjima bave i koji su mogli da prouče dalmatinskog konja, složni su u tome da je dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja. Dalmatinski bušak ima izuzetnu kulturno-povijesnu važnost za područje u kojem je oblikovan.
Tijekom minulih stoljeća ova je pasmina bila utkana u svakodnevnicu života običnog čovjeka, prvenstveno u prijenosu ljudi i njegovih dobara a po potrebi i obrani od osvajača. Na starim fotografijama tradicijskih natjecanja poput Sinjske alke također zatičemo male konje u tipu dalmatinskog bušaka. Ranije iznesene tvrdnje ukazuju na više tisućljetnu tradiciju uzgoja ovoga konja na području Dalmacije.
Potencijalnim izumiranjem dalmatinskog bušaka Dalmacija bi nepovratno izgubila dio kulturno-povijesnog identiteta.“. Od posebnog značaja za dalmatinskog bušaka je knjižica „Libretto delle cavalle“ autora Giacoma Gospodneticha Martinovichaiz iz 1935. godine. Radi se o bilježnici u kojoj je navedeni autor upisivao podatke o kupljenim kobilama. Njihovo ime, podrijetlo, starost, kada su stigle na njegovo imanje u Dolu na otoku Braču, visinu u grebenu i kada su ždrijebile uz podatak radi li se o muli ili konju. Srednja vrijednost visine ove malene populacije kobila bila je 126,71 cm. Nadalje od pedesetih godina prošlog stoljeća nalazimo i snimku dalmatinskog bušaka u filmu Jesen na Braču, Croatia film, 1957.
GALERIJA
